Gruzija

Tout déplier
Javna etika i odgovornost

Javna etika i odgovornost su ključni koncepti na kojima se temelji efikasno lokalno ili regionalno tijelo. Odnose se na kulturu, procese, strukture i pravila kojima se osigurava da subjekti u javnoj službi djeluju u širem javnom, a ne u vlastitom interesu. Ključna su karakteristika dobrog upravljanja te je važno njihovo poštivanje i praćenje od strane relevantnih organizacija.

Etika utjelovljuje pravila kojima se definira ponašanje javnih dužnosnika[1] kako bi se osiguralo pravično i ravnopravno postupanje prema građanima. Etika pomaže službenicima u donošenju boljih odluka u javnom interesu i pomaže ljudima u ocjenjivanju odluka koje javni dužnosnici donose u njihovo ime.

Javnom odgovornošću osigurava se da su dužnosnici otvoreno odgovorni za odluke koje donose u ime javnosti.

U nedostatku javne etike i odgovornosti, otvara se prostor za širenje korupcije i zloupotreba. Kako je navedeno u završnom poglavlju, korupcija u brojnim aspektima šteti pojedincima, društvu, privredi i vlastima. Davanje prednosti javnoj etici i odgovornosti može pomoći u suzbijanju najgorih prekoračenja moći i potaknuti odgovornije i pravednije donošenje odluka lokalnih vlasti.

Čak i ako korupcija nije endemska, nepostojanje javne etike i odgovornosti može nagrizati povjerenje javnosti u vlasti, javne institucije i dužnosnike. Premda je odnos između javne etike i odgovornosti složen, u izgradnji i jačanju povjerenja između javnosti i vlasti može pomoći dosljedna i blagovremena primjena.

Nadalje, javna etika i odgovornost mogu doprinijeti pozitivnom okruženju u kojem je prepoznato da građani i drugi akteri doprinose kvaliteti postupka donošenja odluka. U kombinaciji s alatima za učešće građana, javna etika i odgovornost mogu pomoći da se osigura da lična iskustva, stručnost, znanje i nadzor građana daju dodatnu vrijednost i jačaju odluke vlasti i javnih dužnosnika.

Izabrani predstavnici trebaju biti upoznati s postupkom za nadzor imovinskih kartona, kao i koje tijelo ga provodi i koje sankcije se mogu primijeniti i kako, u slučaju da nosilac funkcije podnese netačnu ili nepotpunu prijavu imovine. Trebali bi poznavati pravila o prijavljivanju nepravilnosti i koje su službene osobe ili službenici odgovorni za razmatranje pritužbi prijavitelja nepravilnosti (zviždača) i prijava nepropisnog postupanja. Lokalne vlasti su dužne osigurati interno osposobljavanje za novoizabrane predstavnike te redovno osposobljavanje radi obnavljanja znanja za sve izabrane dužnosnike. Poznavanje i razumijevanje pravnog i institucionalnog okvira ključni su za uspjeh izabranih predstavnika kao primjera političkog integriteta.

U konačnici, javna etika i odgovornost ključne su za poboljšanje javnih usluga jer će javne službe koje su prilagodljivije i odgovornije prema ljudima, te koje imaju koristi od njihovih uvida, ideja, energije i nadzora, bolje raditi za građane i zajednicu u cjelini.

Javna etika i odgovornost zajednički pomažu u osiguravanju pravednosti, efikasnosti i djelotvornosti donošenja odluka i dodjele sredstava, što opet doprinosi razvoju demokratije, ekonomije i društva. U tu svrhu, Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Evrope usvojio je Evropski kodeks ponašanja za sva lica koja učestvuju u lokalnoj i regionalnoj samoupravi, potičući lokalne i regionalne vlasti i njihova udruženja/saveze da osmisle odgovarajuće edukacijske programe u području upravljanja integritetom te uvedu savjetodavne usluge kako bi svojim zaposlenicima pomogli u utvrđivanju i rješavanju mogućih područja etičkog rizika i sukoba interesa.

Transparentnost i učešće građana važni su mehanizmi za promociju javne etike i odgovornosti na centralnom i lokalnom nivou vlasti. U nedavnom izvještaju za Evropski odbor regija naslovljenom „Sprečavanje korupcije i promocija javne etike na lokalnom i regionalnom nivou u zemljama Istočnog partnerstva”, utvrđeno je da je nedostatak transparentnosti najveća ranjivost kod svih procjenjivanih slučajeva. U nastavku Priručnika opisuje se niz mehanizama transparentnosti i učešća građana koje lokalne i regionalne vlasti mogu usvojiti.

[1] Za potrebe ove publikacije pojam „javni dužnosnici” odnosi se na izabrane predstavnike, tijela javne vlasti i državne službenike (na lokalnom, regionalnom ili centralnom nivou) koji obnašaju zakonodavnu, upravnu ili pravosudnu dužnost te na sve osobe koje obnašaju javnu funkciju, uključujući javne agencije ili preduzeća u državnom vlasništvu.

 

Etički i profesionalni kodeksi

Etičkim kodeksima utvrđuju se osnovni principi koji su javni dužnosnici dužni poštovati, kao što su integritet, nesebičnost i otvorenost. Kodeks ponašanja temelji se na etičkom kodeksu za oblikovanje standarda i praksi koji bi se trebali primjenjivati na specifične okolnosti određene institucije.

Kodeksom ponašanja utvrđuju se posebni standardi profesionalnog ponašanja koji se očekuju u nizu situacija te se javnim dužnosnicima pružaju smjernice za postupanje u takvim situacijama. Osim toga, kodeksima ponašanja se uvode transparentnost i javna odgovornost u vršenju funkcija vlasti.

Međunarodne norme

Dobro osmišljeni etički kodeksi i kodeksi ponašanja pomažu u ispunjavanju sve većih očekivanja javnosti, lidera iz poslovne zajednice i civilnog društva u pogledu veće transparentnosti i integriteta vlasti te će vlasti neminovno morati osigurati visoke etičke standarde među javnim dužnosnicima i izabranim predstavnicima. Ovakvi kodeksi mogu ići u prilog razvoju povjerenja između javnih i vladinih institucija i dužnosnika. Važno je da postoje kodeksi ponašanja i za javne službenike i za izabrane dužnosnike te da se osiguraju edukacije i smjernice kako bi svi nosioci funkcije u potpunosti bili upoznati sa kodeksima. Potrebno je jasno odrediti disciplinske mjere i sankcije i dosljedno ih primjenjivati u slučaju nepoštivanja kodeksa.

Sljedeće međunarodne konvencije i norme odnose se na etički kodeks i profesionalni kodeks:


Dobre prakse

Mehanizmi za podnošenje pritužbi

Mehanizmima za podnošenje pritužbi omogućuje se građanima da javnim tijelima pruže povratne informacije o standardima usluga koje primaju. Njima se osigurava važan mehanizam odgovornosti koji državnim službenicima i izabranim dužnosnicima omogućuje da utvrde gdje se javne usluge pružaju neefikasno, nedovoljno ili nepravično. Ukoliko takvi mehanizmi rezultiraju brzim i efikasnim rješavanjem pritužbi, mogu pomoći u stvaranju uslova za veće povjerenje građana u državnu upravu.

 

Međunarodne norme

Kako bi se osiguralo povjerenje u mehanizme, lokalne vlasti trebaju nastojati brzo i sveobuhvatno razmotriti i riješiti svaku pritužbu. Mehanizmi za podnošenje pritužbi mogu biti pristupačniji kroz primjenu pristupa „sve na jednom mjestu” kako građani ne bi morali pretraživati kod različitih službi i po internetskim stranicama.

Ako vlasti primjenjuju proaktivan pristup u prevenciji ponavljanja sličnih razloga za podnošenje pritužbi, mehanizmi za podnošenje pritužbi mogu pomoći vlastima da utvrde nove pristupe u pružanju usluga i povećaju učešće građana. U tu svrhu, mehanizme za podnošenje pritužbi treba kombinirati sa povremenim evaluacijama pružanja usluga, uključujući upotrebu istraživanja javnog mnijenja te razmjenu iskustava i alata sa drugim lokalnim tijelima kako bi se potaknulo šire prihvaćanje dobre prakse te provjerenih i ispitanih alata.

Ne postoje posebni međunarodni standardi za mehanizme za podnošenje pritužbi koji se odnose na javne usluge. Međutim, mehanizmi i postupci za odgovaranje na pritužbe uključeni su u međunarodnopravne garancije o učešću u poslovima lokalnih vlasti te postoji niz korisnih smjernica i priručnika civilnog društva. Vidjeti na primjer:


Dobre prakse

Mehanizmi za rješavanje pritužbi

Mehanizmi za rješavanje pritužbi jesu alati koji nadilaze mehanizme za podnošenje pritužbi i druge kanale za davanje povratnih informacija s obzirom na to da građani mogu upotrijebiti ove mehanizme kako bi izrazili zabrinutost vladinim institucijama i općinama/opštinama u pogledu uticaja politika i njihove provedbe na same građane. Ukoliko politika neke javne agencije ima negativne efekte na interese građana ili ako odluka centralnih ili lokalnih vlasti uzrokuje pritužbe građana, zainteresirane strane se mogu koristiti sistemom pravne zaštite za iznošenje svojih pritužbi koji su uspostavile vladine agencije i lokalna općinska/opštinska tijela. Mehanizam za rješavanje pritužbi ne upotrebljava se kao zamjena za sudski postupak, sistem revizije ili službenu istragu. Također nije prikladan mehanizam za pritužbe kod mogućih krivičnih djela, kao što su slučajevi korupcije. Ovaj mehanizam je osmišljen u cilju rješavanja pritužbi kroz uzajamnu saradnju.

 

Međunarodne norme

Mehanizmi pravne zaštite služe kao najdirektnija usluga koju građani mogu koristiti za efikasno rješavanje prigovora ili pritužbi. Nadalje, poslovne organizacije mogu upotrebljavati ove mehanizme kako bi ublažile rizike za svoje poslovanje, a mehanizmi za rješavanje pritužbi mogu postati brz i efikasan mehanizam za rješavanje sporova bez utuženja.

Efikasni mehanizmi pravne zaštite mogu poslužiti za utvrđivanje obrazaca korupcije i zloupotrebe te za osmišljavanje politika za sprečavanje korupcije. Kako bi se osigurao bolji pristup, važno je unaprijediti svijest javnosti o GRM-ovima i građanima pružiti besplatne savjete o formulisanju pritužbi i daljem postupanju pri traženju pravne zaštite.

Standarde za mehanizme pravnih lijekova za pritužbe uglavnom utvrđuju međunarodne organizacije kao što su Svjetska banka, Azijska razvojna banka (ADB), Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i Evropska komisija. Ti su standardi uglavnom povezani s uspostavljanjem pravnog okvira za zaštitu prava građana. Standardi su prikazani u sljedećim smjernicama:

 


Dobre prakse

Zaštita prijavitelja nepravilnosti (zviždača)

Korupcija i druga djelovanja koja štete javnom interesu, uključujući javno zdravlje, češća su u organizacijama bez kulture transparentnosti i nadzora. Zviždač je osoba koja iznosi informacije o nezakonitim ili neetičkim radnjama u privatnoj ili javnoj organizaciji, a prava zviždača koji objelodanjuje povrede ili radnje i propuste štetne za javni interes trebala bi biti zaštićena zakonima o zviždačima. Premda je to najčešće zaposlenik, zviždač može biti i podizvođač, dobavljač, neplaćeni pripravnik ili volonter. Zaštita zviždača važna je i u privatnom sektoru, između ostalog u slučajevima u kojima bi mogli otkriti podmićivanje javnih dužnosnika ili štetne prakse za okoliš ili javno zdravlje i sigurnost.

Međunarodne norme

Većina zviždača iznosi svoje zabrinutosti interno ili regulatornim tijelima ili tijelima krivičnog gonjenja, radije nego u javnosti. Zaštita zviždača i organizacijska kultura koja daje prednost transparentnosti i dijalogu je u službi promocije odgovornosti, izgradnji povjerenja u integritet vlasti te potiče na prijavljivanje povreda i korupcije. Zaštita zviždača može motivirati zaposlenike da prijave nepravilnosti bez straha od odmazde te poticati transparentnost i povjerenje unutar organizacije, kao i prema građanima, da se poštuje etika te otkrije i ispravi povreda dužnosti.

 

Prava zviždača mogu se osnažiti utvrđivanjem jasnih postupaka i osiguravanjem sigurnih povjerljivih kanala za objelodanjivanje. Trebalo bi uvesti i dosljedno primjenjivati jasne pravne lijekove, uključujući sankcije, za rješavanje odmazde protiv zviždača. Edukacije osoblja lokalnih vlasti i vladinih agencija potrebno je dopuniti podizanjem svijesti javnosti kako bi građani i vladini zaposlenici razumjeli pozitivne rezultate zviždača u smislu trajne vrijednosti za novac, povjerenja u javna tijela i kvalitete usluga.

 

Za zaštitu zviždača relevantne su sljedeće međunarodne konvencije i standardi:


Dobre prakse

Objelodanjivanje: imovinski kartoni i sukob interesa

Objelodanjivanje je čin rutinskog objavljivanja i ažuriranja određenih vrsta informacija, ponekad propisanih zakonom, kao što su finansijski interesi javnih dužnosnika. Ovakva postupanja mogu ići u prilog antikorupcijskih mjera putem zahtjeva za rutinskim objavljivanjem imovine i interesa koji bi mogli predstavljati sukob interesa. Do sukoba interesa dolazi ili se može smatrati da do njega može doći ako privatna imovina ili interesi javnih dužnosnika mogu neprimjereno uticati na politike i odluke donesene tokom obavljanja njihovih službenih dužnosti.

 

Međunarodne norme

Zahtjevima za objavljivanje podataka može se izgraditi povjerenje građana u transparentnost i integritet lokalnog donošenja odluka. Također pomažu javnim službenicima u dobivanju redovno ažuriranih informacija kojima se sprečava sukob interesa među zaposlenicima. Prijava imovinskih kartona pruža i važne informacije kako bi se razjasnilo posjeduju li izabrani dužnosnici ili državni službenici bogatstvo koje je nesrazmjerno njihovim prihodima, i tako ih ili štiti od lažnih optužbi ili služi kao dokaz u slučaju sumnje na nezakonito bogaćenje.

Pružanje usluga na nivou lokalne vlasti, bilo da je riječ o gradnji ili tenderu za usluge upravljanja otpadom, često povlači sukob interesa zbog blizine lokalnih preduzetnika državnim službenicima.  Povjerenje javnosti i privrednih društava da je, na primjer, tender lokalnih vlasti otvoren za sve, bez diskriminacije, bit će mnogo veće ako i izabrani dužnosnici i državni službenici uključeni u formulisanje i ocjenjivanje ponuda prijave svoju imovinu i interese (uključujući članove uže porodice).

Važno je da institucije odgovorne za prikupljanje i praćenje prijava uživaju zaštitu od političkog ili drugog uplitanja u svoj rad, na primjer, kroz nadzor koji provode nezavisne etičke komisije. Isto tako, službenicima lokalne vlasti trebalo bi pružiti jasne smjernice o tome šta prijaviti, kao i o važećem antikorupcijskom zakonodavstvu. Sistem prijave imovine, sa dobrom provedbom i redovnim ažuriranjem i sistemom nadzora, može nadopuniti rad efikasnog tužilaštva.

Objelodanjivanje je važan element u konvencijama i standardima protiv korupcije navedenim u ovom priručniku. Od posebne važnosti su sljedeći:


Dobre prakse

Transparentnost

Princip transparentnosti primjenjuje se kako bi se osiguralo da osobe na koje se odnose administrativne odluke imaju sveobuhvatne informacije o rezultatima i implikacijama politika te o postupku donošenja odluka. Javna dostupnost informacija o vladinim politikama, programima i aktivnostima građanima i lokalnim zajednicama omogućuje da steknu jasno razumijevanje vladinih mjera, donose informisane odluke i učestvuju u lokalnim procedurama donošenja odluka. Njime se također omogućuje izabranim dužnosnicima, bilo u vladajućim strukturama ili opoziciji, da donose informisane odluke i provode efikasan nadzor te da pozivaju izvršnu vlast da odgovara za svoje postupke. Osim toga, pristup informacijama ključan je kako bi novinari i predstavnici civilnog društva mogli efikasno obavljati svoje funkcije nadzora i pozivati vladu na odgovornost.

Lokalne vlasti trebale bi podatke staviti na raspolaganje javnosti u pristupačnom formatu i to blagovremeno. Time se građanima i akterima omogućuje da učestvuju u postupcima donošenja odluka iz informisane perspektive te da prate i ocjenjuju provedbu politika i odluka vlasti kako bi javni dužnosnici bili odgovorni za svoje postupke. Transparentnost se postiže nizom mehanizama koji se temelje na pravu građana na pristup informacijama, što uključuje objavljivanje finansijske imovine i interesa viših javnih dužnosnika i izabranih dužnosnika te objavljivanje informacija u dostupnim, pretraživim otvorenim formatima podataka.

U skladu s definicijom Fondacije za otvoreno znanje (Open Knowledge Foundation) „otvoreni podaci su podaci koje svako može koristiti slobodno ili ponovo iskoristiti i redistribuirati, s tim da, eventualno, podliježu obavezi pripisivanja izvora i dijeljenja.” Stoga pojam otvorenih podataka prevazilazi dostupnost javnih informacija i fokusira se na njihovu upotrebu, od čega se ostvaruju dodatne ekonomske, društvene i političke koristi. Za ostvarivanje navedenih koristi, objavljeni podaci trebaju biti potpuni, trajni, neisključivi, nediskriminirajući i nezaštićeni te bi ih trebali pružati primarni izvori, blagovremeno i u mašinski čitljivim formatima (više informacija ovdje, kao i na ovom linku i stranici)

Ograničen pristup javnim informacijama ima negativne efekte na povjerenje javnosti u javne institucije, povećava potencijalne rizike od korupcije i različitim akterima ograničava mogućnosti praćenja uspješnosti vlade. Također sprečava građane i aktere da učestvuju u donošenju politika i osmisle preporuke politika utemeljene na dokazima za pozitivne promjene. Praksa pokazuje da su zakonodavstvo o pristupu informacijama i odgovarajuće provedbene mjere ključan dio poticajnog okruženja za pristup građana informacijama.

Javne nabavke smatraju se jednim od ključnih područja podložnih korupciji. Na javne nabavke otpada oko 12% svjetskog bruto domaćeg proizvoda, a u većini privreda visokog dohotka, nabavke robe i usluga čine trećinu ukupne javne potrošnje. Ukratko, javne nabavke su važno područje za potencijalnu korupciju, djelovanje u dosluhu i druge nezakonite prakse. Kako bi se izbjegli rizici od korupcije povezani s javnim nabavkama, sve su dostupnija elektronička sredstva i platforme koje su zasnovane na rješenjima otvorenih podataka, a vlasti ih koriste za reformu postupaka javnih nabavki. U kombinaciji s otvorenim ugovaranjem (gdje se ponude i ugovori objavljuju) i sa povećanjem potpuno dostupnih, objavljenih postupaka javnih nabavki, tenderska procedura se otvara za veći broj ponuđača i smanjuje se obim praksi podmićivanja, ili praksi u suprotnosti sa tržišnom konkurencijom.

Još jedna važna sastavnica principa transparentnosti je otvorenost finansiranja političkih stranaka i izbornih kampanja, s obzirom na to da je važno da biračko tijelo bude upoznato s izvorima finansiranja i načinima trošenja novca kako bi se donijele informisane odluke i razumjelo koji finansijski, politički ili drugi interesi podržavaju određene kandidate ili stranke. Transparentnost političkih donacija predstavlja preventivnu mjeru protiv korištenja novca porijeklom iz nezakonitih i kriminalnih izvora u politici i izborima.

U konačnici, kako bi se osiguralo da se budžetska sredstva koriste na ekonomičan, efikasan i djelotvoran način, potrebno je osigurati nezavisnost i institucionalni kapacitet tijela odgovornog za vanjsku reviziju. Članovi šire javnosti trebali bi imati mogućnost za upoznavanje s izvještajima i važnim preporukama revizora. Vanjska revizija važna je za utvrđivanje glavnih izazova u javnom sektoru, poboljšanje transparentnosti i uspješnosti javnih institucija te osmišljavanje politika zasnovanih na dokazima.

Pristup informacijama

Pristup informacijama je zakonsko pravo građana na traženje i primanje informacija od javnih tijela.  Često se provodi na osnovu propisa o slobodi pristupa informacijama. Kao sastavni dio prava na slobodu izražavanja, pristup informacijama je ljudsko pravo i svako bi trebao imati pravo na pristup informacijama od javnih tijela i javnih agencija u skladu sa principom maksimalnog objelodanjivanja, što podliježe samo uskoj, jasno definisanoj grupi izuzetaka srazmjernih interesu koji ih opravdava (npr. razlozi sigurnosti ili privatnosti podataka).

Međunarodne norme

Pristup informacijama podržava odgovornost, nadzor vlasti i praćenje korupcije. Ključno je i informisano učešće građana u donošenju odluka te stoga predstavlja temelj za efikasno funkcionisanje demokratija. Slobodan pristup informacijama omogućuje civilnom društvu da prati i vrši nadzor rada lokalnih vlasti, služi kod sprečavanja zloupotrebe ovlaštenja javnih dužnosnika i pruža podatke za informisanu javnu raspravu.

Proaktivno objavljivanje što veće količine informacija u najpristupačnijim formatima ide u prilog smanjenju potrebe građana i aktera da podnose pojedinačne zahtjeve za objavu informacija. Osim što pružaju maksimalnu količinu informacija elektroničkim putem, lokalne vlasti bi trebale dati prednost imenovanju službenika za slobodu pristupa informacijama u svojim lokalnim samoupravama. Ti službenici bi trebali pripremiti i objaviti detaljne preporuke i za građane i za lokalne vlasti te pružiti jasne smjernice o postupku pritužbi u slučaju da zahtjev za informacije nije odobren. Također je važno analizirati zahtjeve za informacije građana i grupa aktera, posebno u smislu trendova i dupliciranja, kako bi nadležna tijela naknadno mogla proaktivno objavljivati takve informacije.

Pristup informacijama je osnovna sastavnica niza konvencija i normi protiv korupcije navedenih u ovom priručniku. Na njemu se temelji i niz ključnih dokumenata UN-a o ljudskim pravima. Za pristup informacijama posebno su relevantni sljedeći dokumenti:


Dobre prakse

Otvoreni podaci

Otvoreni podaci podrazumijevaju objavu podataka i informacija u formatu koji se može slobodno upotrebljavati, mijenjati i dijeliti. OECD navodi da su otvoreni podaci „skup politika kojima se promoviraju transparentnost, odgovornost i stvaranje vrijednosti stavljanjem vladinih podataka na raspolaganje svima“. Stavljanjem na raspolaganje podataka dobivenih aktivnostima javnih tijela vlada postaje transparentnija i odgovornija građanima. Također podržava poslovni rast i razvoj usluga usmjerenih na građane te pruža važne podatke javnim tijelima, privatnom sektoru i akterima civilnog društva za istraživanje i inovacije.

 

Međunarodne norme

Promocijom otvorenih podataka putem jedinstvenih portala može se dodatno povećati obim interoperabilnosti skupova podataka u smislu pretraživanja i analize. Rezultati mogu unaprijediti efikasnost i obuhvat pružanja usluga te smanjiti korupciju. Podizanje svijesti među grupama aktera, u medijima, privatnom sektoru i široj javnosti može dovesti do efikasne saradnje među različitim akterima i poboljšanja rješenja u području transporta, rekreacijskih objekata, parkirališta, zdravstvenih usluga i mnogo čega drugog.

Važno je propisati dosljedne standarde otvorenih podataka za sve otvorene podatke kako bi se osigurala maksimalna interoperabilnost i mogućnost pretraživanja podataka. Lokalne vlasti također bi trebale osigurati da kvalifikovano osoblje upravlja objavljivanjem otvorenih podataka lokalne samouprave te obučava relevantne zaposlenike u skladu sa standardima otvorenih podataka.

Otvoreni podaci relativno su nova pojava bez službeno prihvaćenih standarda. Međutim, postoji niz korisnih smjernica:


Dobre prakse

Javne nabavke

Javne nabavke odnose se na postupak kojim javna tijela, uključujući lokalna tijela, osiguravaju radove, robu ili usluge, te predstavljaju ključni dio pružanja javnih usluga za lokalne i regionalne vlasti. Efikasne i ekonomične nabavke su od temeljne važnosti za dobro upravljanje.

Međunarodne norme

Budući da javne nabavke uključuju velik dio javnih rashoda i prenosa javnih sredstava privatnom sektoru ili neprofitnim organizacijama, posebno su osjetljive na korupciju. Javni organi bi trebali uvesti nove tehnologije kako bi se povećala transparentnost u javnim nabavkama i potaknula nova privredna društva da uđu u konkurentne postupke sa sigurnošću primjene slobodnog i poštenog tržišnog nadmetanja. Objavom svih ponuda na zajedničkoj internetskoj platformi smanjuje se pojava neobjavljenih ponuda i direktnih dodjela. Korištenjem modaliteta otvorenog ugovaranja i otvorenog nadmetanja omogućuje se i veća kontrola postupka, čime se dodatno smanjuje obim koruptivnih praksi. Otvoreni sistemi ugovaranja uključuju preventivni efekat jer će se službenici suzdržati od manipuliranja postupkom ugovaranja ako znaju da će sveobuhvatno objelodanjivanje otkriti postupke nadmetanja i ugovaranja.

Lokalne vlasti trebale bi osigurati postojanje sveobuhvatnog sistema za praćenje usklađenosti sa zakonodavstvom o javnim nabavkama te postojanje odgovarajućeg mehanizma za preispitivanje žalbi i pritužbi, uključujući brze i sveobuhvatne odgovore. Tijela bi također trebala pratiti provedbu ugovora, posebno produženja rokova i povećanja troškova, kako bi se osiguralo da koristi u smislu vrijednosti za novac i kvalitete isporuke nisu ugrožene tokom provedbe ugovora.

Sljedeće međunarodne konvencije i norme odnose se na javne nabavke:


Dobre prakse

Vanjska revizija

Vanjska revizija je redovan i nezavisan pregled računovodstvene dokumentacije i finansijskih informacija kako bi se osiguralo da se javna sredstva koriste na primjeren i efikasan način. Vanjske revizije provode se u skladu sa relevantnim zakonima i pravilima kao podrška onima izvan struktura vlasti da pozovu vlasti na odgovornost. Osim revizije finansijskih izvještaja lokalnih budžetskih institucija, vanjska revizija može uključivati samo finansije kako bi se ocijenila uspješnost vlasti u odnosu na vlastite ciljeve ili u pružanju programa i usluga.

 

Međunarodne norme


Dobre prakse

Finansiranje političkih stranaka

Finansiranje političkih stranaka i izbornih kampanja nužna je sastavnica demokratskog procesa. Njime se omogućuje izražavanje političke podrške i učešće u izbornoj utrci. Principi kojima se uređuje finansiranje političkih stranaka trebali bi uključivati pravednost u raspodjeli budžetskih sredstava, stroga pravila o transparentnosti i ograničenjima visine privatnih donacija, gornje granice troškova kampanje, potpunu transparentnost finansiranja i rashoda, nezavisne izborne komisije, nezavisnu reviziju finansiranja kampanja te dosljedno nametanje proporcionalnih sankcija kandidatima i političkim strankama koji krše pravila (kao što su novčane kazne ili smanjenje budžetskih izdvajanja u budućim izbornim kampanjama).

 

Međunarodne norme

Jasna pravila i transparentno izvještavanje o finansiranju političkih kampanja i rashodima ključni su za održavanje povjerenja u političke kandidate, političke stranke i vladine institucije. Neravnoteža u finansiranju političkih stranaka može dovesti do nepravedne prednosti čime se omogućava nedopušteni uticaj moćnih uskih interesa i tako riskira da politike postanu talac uskih, privatnih interesa i počnu služiti njihovim ciljevima, umjesto javnom interesu. 

Mehanizmi i pravila o ograničenjima političkog finansiranja stranaka i državnom finansiranju političkih kampanja trebali bi biti osmišljeni tako da se osiguraju jednaki uslovi za različite političke kandidate i stranke koje se natječu na izborima te da se očuva nezavisnost političkih snaga od finansijske podrške pristalica.

Za finansiranje političkih stranaka relevantne su sljedeće međunarodne konvencije i standardi:

 


Dobre prakse

Učešće građana

„Pravo građana na učešće u vođenju javnih poslova”, uključujući na lokalnom nivou, izričito je navedeno u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi i Dodatnom protokolu u kojem se navodi da „pravo na učešće u poslovima lokalnih vlasti označava pravo na traženje određivanja ili uticaja na izvršavanje ovlaštenja i odgovornosti lokalnih vlasti”. Kada se lokalne vlasti savjetuju sa građanima i uključuju ih u osmišljavanje i ocjenjivanje javnih usluga, time utvrđuju pravac ka boljim rezultatima politika, kao i većem uzajamnom povjerenju između građana i vlasti.

Učešće građana podrazumijeva obuhvat niza lokalnih aktera, kao što su aktivisti civilnog društva, novinari, članovi akademske zajednice, predstavnici privatnog sektora, lokalne zajednice i aktivni građani. Važna je inkluzivna priroda, uzimajući u obzir stavove šire javnosti, stručnih aktera i predstavničkih grupa, uključujući ranjive i marginalizirane grupe. Nadalje, učešće aktera mora uključivati i obuhvat onih na čije će živote i interese uticati provedba odluka koje se razmatraju. Kako bi se osiguralo da se takvi akteri identificiraju, potrebno je pokrenuti javne konsultacije prije nego se preuzmu obaveze poduzimanja mjera ili prije podnošenja nacrta odluke. Otvorenijim konsultativnim postupkom prvo se pozivaju akteri da rasprave i utvrde probleme, izazove i mogućnosti, a zatim razmotre različite scenarije politika prije izrade bilo kakvih odluka.

Participativni mehanizmi mogu se grupirati u sljedeće kategorije koje odražavaju različite nivoe angažmana:

  • informisanje javnosti o lokalnim prioritetima, vladinim programima i planovima;
  • konsultacije sa javnošću i/ili određenim grupama u vezi s javnim politikama i prikupljanje njihovog iskustva ili stručnog znanja;
  • saradnja sa javnošću i/ili određenim grupama ljudi kako bi se pronašla rješenja za lokalne probleme (uključujući postupke zajedničkog stvaranja kao što je to slučaj u formulisanju obaveza iz Akcijskog plana Partnerstva za otvorenu vlast);
  • uključivanje lokalnih zajednica u postupke donošenja odluka putem diskusija, glasanja (kao što su participativna izrada budžeta i referendumi) i drugih alata za donošenje odluka.

U skladu sa Dodatnim protokolom, „zakonom se osiguravaju sredstva kojima se olakšava ostvarivanje” prava građana na učešće. Kako bi se osiguralo da navedeni oblici učešća predstavljaju istinski, umjesto simboličnog angažmana, postupak konsultacija u vezi formulisanja novih politika i zakonodavstva treba podržati zakonima, propisima i smjernicama te snažnom političkom voljom.

Inkluzivno kreiranje politika istovremeno mora biti efikasno, a javnost bi trebala biti dobro informisana o svojim pravima, mogućnostima i načinima kako učestvovati u donošenju odluka na lokalnom nivou. Potrebno je jasno unaprijed navesti postupke kreiranja politika kako bi se građanima i grupama aktera omogućilo da pripreme svoje podneske i intervencije. Potrebno je objaviti vremenske okvire sa jasnim ulaznim tačkama za uključivanje građana kako bi se osiguralo da je učešće građana smislen postupak, a lokalna tijela bi trebala pružiti povratne informacije onima koji podnose prijedloge politika ili preporuke. Lokalno tijelo trebalo bi osigurati da se mišljenja i stavovi aktera na odgovarajući način odražavaju i uzimaju u obzir pri donošenju politika, a povratne informacije trebale bi jasno obrazložiti odluke o usvajanju ili odbacivanju prijedloga. Takvim inkluzivnim pristupom osigurava se da su politike relevantne, zasnovane na dokazima, da odgovaraju na višedimenzionalne potrebe i zahtjeve javnosti.

Lokalne vlasti također trebaju zaposliti službenike koji su obučeni za vođenje javnih konsultacija i osiguravanje brze i sveobuhvatne povratne informacije građanima.

Takvim inkluzivnim pristupima osigurava se da lokalne vlasti donose bolje i relevantnije odluke koje odražavaju javne interese i koje svi građani dobro razumiju. Lokalne zajednice zajednički mogu razviti trajni kapacitet kako bi se izrazile zabrinutosti, osmislila rješenja i pratila njihova pravilna provedba, što će dovesti do većeg povjerenja javnosti u pružanje lokalnih usluga.

Otvoreno kreiranje politika

Otvoreno kreiranje politika širok je pojam kojim se opisuje razvoj politike koji je transparentan i participativan. U njemu se opisuje način donošenja politika i odluka koje se zasnivaju na najnovijim interaktivnim alatima kojima se različitim akterima u sve digitalnijem svijetu omogućuje donošenje politika. Ne postoji jedno rješenje za otvoreno kreiranje politika: Različite odluke o politikama zahtijevat će različite pristupe.

Međunarodne norme

Otvoreni pristupi donošenju politika omogućuju vladama da postignu bolje informisane i bolje osmišljene ishode politika putem saradničkih pristupa koji se oslanjaju na različite perspektive i stručno znanje. Primjenjuju se različiti digitalni alati i analitičke tehnike kako bi se politike više temeljile na dokazima i podacima. Modeli angažmana mogu uključivati tijelo predstavnika građana, crowdsourcing političkih ideja ili korištenje zajedničkih obavještajnih podataka kako bi se iskoristilo znanje i stručnost raznolike javnosti.

Upotrebom otvorenih podataka i angažmanom građana mogu se donijeti bolje informisane i inkluzivne odluke te se u postupku donošenja politika i u odlukama o politikama koje iz njega proizlaze može primijeniti više inovacija. Kako bi se maksimalno iskoristile prednosti otvorenog formulisanja politika, lokalne vlasti bi mogle osnovati tim za otvorenu izradu politika koji objavljuje podatke koji se upotrebljavaju za informisanje i formulisanje odluka o politikama te obučava javne dužnosnike u radu s podacima za informisanje procesa izrade politika.

Premda ne postoje posebni otvoreni standardi za donošenje politika, sljedeći referentni materijali mogu biti od koristi:


Dobre prakse

Participativna izrada budžeta

Jedan od crowdsourcing oblika učešća građana, participativna izrada budžeta, poziva građane i grupe u zajednici da predlože nove inicijative ili poboljšanja javnih usluga koje bi trebale finansirati lokalne vlasti. Različiti modeli uključuju glasanje građana, često putem interneta, za različite projekte. Time se članovima zajednice omogućuje da se direktno izjasne o tome kako trošiti javni novac. Tako se stvaraju mogućnosti za angažman, educiranje i osnaživanje građana. Na ovaj način se može promovisati i transparentnost, što opet može pomoći u smanjenju neefikasnosti i korupcije.

 

Međunarodne norme

Participativna izrada budžeta započela je krajem osamdesetih u Porto Alegreu u Brazilu i proširila se širom svijeta. Kako bi se osiguralo da participativna izrada budžeta bude inkluzivna i obuhvati različite grupe, uključujući manjine i marginalizirane grupe, potrebno je organizirati informativne događaje putem interneta ili uživo te pružiti podršku građanima i različitim grupama i akterima u pripremi prijedloga za razmatranje. Uvođenje rodno osjetljivog participativnog budžeta može povećati obuhvat i dostupnost te se može planirati u bliskoj saradnji s lokalnim grupama građana s naglaskom na inkluziju.

Iako ne postoje posebni standardi za provedbu participativnog budžeta, kao važni referentni materijali mogu poslužiti sljedeći dokumenti:


Dobre prakse

Javne konsultacije

Javne konsultacije su formalan postupak koji je često zakonski obavezan kako bi građani i drugi akteri iznijeli svoje stavove u ključnim fazama procesa politika. Mogu se odvijati na internetu i izvan njega ili u kombinaciji. Glavni ciljevi konsultacija su poboljšanje efikasnosti, transparentnosti i uključenosti javnosti u važne odluke. Javne konsultacije mogu blagovremeno i efikasno povećati kvalitetu donošenja odluka, unaprijediti troškovnu efikasnost, postići održivija rješenja u smislu politika i stvoriti veće povjerenje javnosti u donošenje odluka.

 

Međunarodne norme

Različiti oblici konsultacija kreću se od informisanja i konsultacija sa građanima do crowdsourcing-a ideja za politike, deliberativne diskusije i skupštine na kojima građani mogu izraditi moguća politička rješenja za donošenje odluka i saradnju u kojoj socijalna preduzeća, organizacije civilnog društva ili stručne grupe učestvuju u osmišljavanju ili pružanju usluga.

Kako bi se unaprijedila inkluzija i efikasnost javnih konsultacija, svako lokalno tijelo trebalo bi nastojati da ima jedinicu koja preuzima odgovornost za koordinaciju smjernica i postupaka za provedbu javnih konsultacija te za osiguravanje njihove usklađenosti s važećim zakonodavstvom. Takav odjel bi također mogao obučavati službenike u različitim odjelima za vođenje javnih konsultacija. U slučaju manjih lokalnih tijela s ograničenim resursima, jedinica u nadležnom ministarstvu višeg nivoa, poput ministarstva regionalnog razvoja, mogla bi osigurati takvo osposobljavanje i podršku za koordinaciju i ažuriranje smjernica i postupaka za javne konsultacije na lokalnom nivou.

Iako ne postoje posebni standardi za provedbu javnih konsultacija, sljedeći referentni materijali su od koristi:


Dobre prakse

Peticije građana

Peticije omogućuju građanima da pokrenu diskusiju sa javnim tijelima. Broj prikupljenih potpisa može ukazivati na nivo podrške za postavljena pitanja. Cilj im je povećati vidljivost problema ili zahtijevati poduzimanje konkretnih mjera. Peticije su često nadahnute aktivnostima civilnog društva, ali sve se češće podnose putem službenih, često internetskih, platformi na kojima će peticije s utvrđenim brojem potpisa dobiti službeni odgovor.

Međunarodne norme

Važno je da se službeni odgovor dostavi brzo te da se navedu jasni i dobro obrazloženi razlozi za odluke koje su donesene ili nisu donesene kao odgovor na peticiju građana.

Kako bi peticije građana postale sredstvo koje se odnosi na širu javnost, lokalne vlasti i organizacije civilnog društva trebale bi podići svijest o prirodi peticija i postupcima za prikupljanje potpisa i njihovo podnošenje u lokalnim samoupravama. Trebalo bi pojasniti i status elektronskih potpisa kako bi se osigurala potpuna transparentnost uslova koje peticija građana mora ispuniti kako bi dobila službeni odgovor.

Sljedeće međunarodne konvencije i norme odnose se na peticije građana:


Smjernice

Rizici od korupcije

Izostanak etike i javne odgovornosti pogoduje procvatu korupcije i zloupotreba, što podriva temelje mirnog, prosperitetnog i pravednog društva.

Korupcija je velik izazov za demokratiju i vladavinu prava. Dovodi do odluka i dodjele sredstava koje ne odražavaju interese javnosti i koncentriraju političku moć u rukama nekolicine, što dalje dovodi do toga da politički lideri i institucije gube legitimitet i povjerenje javnosti, čime smanjuje njihovu sposobnost upravljanja.

Korupcija predstavlja značajnu prijetnju održivom razvoju, povećavajući siromaštvo i nejednakost. Stoga je jačanje lokalne samouprave i njeno aktivno učešće u borbi protiv korupcije jedan od ključnih preduslova za demokratski razvoj. Korupcija na lokalnom nivou specifična je pojava i zahtijeva poseban pristup prilagođen lokalnim samoupravama.

Korupcija također dovodi do neefikasnosti i nedjelotvornosti lokalnih i regionalnih vlasti u izvršavanju njihovih dužnosti. Dovodi do toga da se odluke ne donose na temelju onoga što je u interesu društva u cjelini, nego onoga što je u interesu donositelja odluka i njihovih saradnika. Također dovodi do neadekvatnog trošenja javnog novca, pri čemu se ugovori dodjeljuju ograničenom krugu pružatelja usluga, a budžeti pogrešno raspodjeljuju. U najgorem slučaju, omogućuje javnim dužnosnicima da zloupotrebljavaju novac i resurse, koristeći se svojim položajem kako bi stekli bogatstvo na račun onih kojima su dužni služiti.

Razvoj odgovornih i transparentnih sistema koji pružaju efikasne javne usluge jedan je od glavnih izazova za društva širom svijeta. Zbog svoje blizine građanima, lokalne vlasti su dobro pozicionirane da se nose s tim izazovom te da se bore protiv korupcije i sprečavaju korupciju na lokalnom nivou.

U okviru postojećeg trenda decentralizacije, lokalnim vlastima ne dodjeljuju se samo sredstva, nego i diskreciona ovlaštenja za korištenje tih resursa. Stoga lokalne vlasti imaju potencijal za smanjenje korupcije i poboljšanje javnih usluga na lokalnom nivou ili, pak, povećanje korupcije i slabljenje kvalitete pružanja usluga.

Korupcija također može dovesti do imenovanja javnih dužnosnika na temelju favoriziranja, umjesto kvalifikacija, što znači da lokalne i regionalne vlasti nemaju pristup najistaknutijim i najboljim talentima. Time se stvara plodno okruženje za dalju korupciju i dodatno smanjuje efikasnost i djelotvornost uprave.

Neefikasne i nedjelotvorne organizacije koje ne zapošljavaju na osnovu kvalifikacija dovode do loše kvalitete javnih usluga i infrastrukture, čime se narušava povjerenje javnosti i legitimnost javnih institucija. Međutim, što je još važnije, uzrokuju značajne troškove za građane, uključujući siromaštvo, smrt, bolesti i ograničene životne prilike.

U konačnici, korupcija šteti ekonomskom razvoju i dovodi do toga da se javna sredstva usmjeravaju na nekonkurentna preduzeća, umjesto ne ona koja nude inovativnije ili jeftinije proizvode i usluge. Nekonkurentna tržišta, zajedno sa negativnim utjecajem korupcije na kvalitetu lokalnih javnih usluga i infrastrukture, znači da privatni sektor nema čvrste temelje (osoblje, sigurnost, ulaganja itd.) za vlastitu izgradnju. Konačno, to može dovesti do toga da privatni i međunarodni ulagači izbjegavaju ulaganje u određeno područje.

Mito

Mito je obećanje, ponuda, prihvatanje ili vrbovanje radi lične koristi (npr. dar, zajam, nagrada, korist itd.) u zamjenu za neetičku ili nezakonitu radnju. Mito dovodi do toga da se odluke ne donose u javnom interesu, što smanjuje povjerenje javnosti u institucije i dovodi do loših javnih usluga.

Međunarodne norme

Za mito su relevantne sljedeće međunarodne konvencije i norme:


Primjer sudske prakse

Sukob interesa

Sukob interesa nastaje kada pojedinac može ostvariti ličnu korist od radnji ili odluka koje poduzima u službenom svojstvu. Sukobi interesa, bilo da su stvarni, percipirani ili mogući, rezultiraju odlukama koje jesu ili se smatraju nepravednim i isključivo u vlastitom interesu, što smanjuje povjerenje javnosti u institucije i dovodi do lošijih ishoda za javnost.

Međunarodne norme

Sukob interesa obuhvaćen je i sljedećim međunarodnim standardima i smjernicama:

 


Primjer sudske prakse

Pronevjera

Pronevjera je nezakonito prisvajanje novca, robe ili drugih sredstava od strane dužnosnika kojem su povjerena, što dovodi do gubitka javnog novca, čime se smanjuje sposobnost nadležnih tijela da djeluju u interesu javnosti, a samim time dovodi do pogoršanja usluga i ishoda za građane. Narušava se i povjerenje javnosti u vlasti.

Međunarodne norme

Kao jedna vrsta korupcije, pronevjera je obuhvaćena sljedećim međunarodnim standardima i smjernicama:


Primjer sudske prakse

Prevara

Prevara je upotreba obmane kako bi se ostvarila nepoštena ili nezakonita korist. Prevara narušava povjerenje javnosti u vlasti i smanjuje sposobnost njihovog djelovanja. Često dovodi do gubitka javnog novca, što šteti javnim uslugama i sposobnosti vlasti da odgovore na potrebe i težnje javnosti.

 

Međunarodne norme

Kao jedna vrsta korupcije, prevara je obuhvaćena sljedećim međunarodnim standardima i smjernicama:


Primjer sudske prakse

Nepotizam

Nepotizam je iskorištavanje službenog položaja kojim se nepravedno pogoduje članu porodice ili prijatelju (npr. davanjem posla ili prednosti). Nepotizam i drugi oblici favoriziranja dovode do toga da lokalne i regionalne vlasti nemaju pristup najistaknutijim i najboljim talentima. Time se stvara plodno okruženje za dalju korupciju i smanjuje efikasnost i djelotvornost uprave.

Međunarodne norme

Kao jedna vrsta korupcije, nepotizam je obuhvaćen sljedećim međunarodnim standardima i smjernicama:


Primjer sudske prakse

Zloupotreba administrativnih resursa u izbornim kampanjama

Zloupotreba administrativnih[i] resursa tokom izbornih procesa podrazumijeva nezakonito ili zloupotrebljavajuće ponašanje političara i javnih dužnosnika koji se koriste ljudskim, finansijskim i materijalnim resursima u naturi i drugim nematerijalnim resursima kako bi utjecali na ishod izbora i time ugrozili pravičnost samih izbora.

[i] Za potrebe ovog priručnika „administrativni resursi su ljudski, finansijski, materijalni, u naturi i drugi nematerijalni resursi kojima raspolažu postojeći državni službenici i oni u izbornim procesima, a koji proizlaze iz njihove kontrole nad osobljem u javnom sektoru, finansija i raspodjele, pristupa javnim objektima i sredstvima u formi prestiža ili prisutnosti javnosti koji proizlaze iz njihova položaja izabranih ili javnih službenika i koji se mogu pretvoriti u političku podršku ili druge oblike podrške”, kako je definisano u: „Izvještaju o zloupotrebi administrativnih resursa tokom izbornih procesa”, studija br. 585/2010, Evropska komisija za demokratiju putem prava (Venecijanska komisija), Vijeće Evrope (16. decembra 2013.), dostupno na ovom linku

Međunarodne norme

Kao jedna vrsta korupcije, zloupotreba administrativnih resursa u izbornim kampanjama obuhvaćena je sljedećim međunarodnim standardima i smjernicama:

Zloupotreba administrativnih resursa tokom izbornih postupaka obuhvaćena je sljedećim međunarodnim standardima i smjernicama:


Primjer sudske prakse

Iznuda

Iznuda je upotreba prisile za dobivanje novca, robe, usluga ili neke druge pogodnosti od pojedinca ili institucije. Osim štete koju nanosi žrtvi, iznudom se smanjuje povjerenje javnosti u vlasti i može odvratiti od rasta poslovanja i ulaganja u tom području.

Međunarodne norme

Kao jedna vrsta korupcije, iznuda je obuhvaćena sljedećim međunarodnim standardima i smjernicama:


Primjer sudske prakse

Klijentelizam

Klijentelizam je obećanje i prihvatanje lične koristi (npr. dar, zajam, nagrada, korist, posao itd.) u zamjenu za političku podršku. Često se temelji na neravnopravnom odnosu između pokrovitelja (npr. političkog lidera) i klijenta (npr. glasača). Klijentelizam dovodi do odluka koje odražavaju posebne interese nekolicine, umjesto šireg javnog interesa, što vodi do nepravičnih i nepravednih ishoda.

Međunarodne norme

Kao jedna vrsta korupcije, klijentelizam je obuhvaćen sljedećim međunarodnim standardima i smjernicama:


Primjer sudske prakse

Pokroviteljstvo

Pokroviteljstvo je korištenje službene pozicije za imenovanje osobe na javnu dužnost na temelju favoriziranja, često u zamjenu za političku podršku. Može biti usko povezano sa pojmovima klijentelizma, kronizma i nepotizma. Pokroviteljstvo dovodi do toga da se odluke ne donose na osnovu onoga što je u interesu društva u cjelini, nego onoga što je u interesu donosioca odluka i njegovih saradnika. Njime se krše granice legitimnog političkog uticaja i principa sposobnosti i kvalifikacija te dovodi do neiskorištavanja javnog novca.

Međunarodne norme

Pokroviteljstvo je, kao jedna vrsta korupcije, obuhvaćeno sljedećim međunarodnim standardima i smjernicama:

Budući da je zloupotreba administrativnih resursa tokom izbornih postupaka najrašireniji način korištenja pokroviteljstva kao oblika korupcije, relevantni su sljedeći međunarodni standardi:


Primjer prakse